Srušena je Fabrisova zgrada Ferimporta na Trgu maršala Tita u Zagrebu. Razlog je istodobno banalan i ozbiljan ‒ nosivoj konstrukciji istekao je rok trajanja. Takvi su važeći propisi, nema se tu što raspravljati, rušenje je bilo nužno. A možda ipak nije baš sve sasvim jasno. Ponajprije zato što se zna da se propozicijama ne tako davnog natječaja za projekt nove zgrade Muzičke akademije inzistiralo na očuvanju i uključenju te zgrade u novu cjelinu. Nakon što je godinama zjapila prazna i polako umirala, nakon što je opetovano devastirana na razne načine, nakon što joj je ipak ukazana velika čast da bude proglašena spomenikom kulture te konačno nakon što se već uvelike krenulo s gradnjom novog objekta prema pobjedničkom natječajnom projektu Milana Šosteriča, koji se osniva upravo na dijalogu sa zatečenim predslojem, Fabrisova nesretna zgrada Ferimporta ipak je srušena. Slijed zbivanja kojem svjedočimo zbunjuje.

U pokušaju shvaćanja aktualne situacije, ali i konteksta koji ju je proizveo, nameću se brojna pitanja. Ponajprije, kako je moguće da je srušena ne samo zgrada pod zaštitom, nego zgrada za čije je ojačanje nosive konstrukcije izrađena sva potrebna tehnička dokumentacija, za koju su dobivene sve potrebne suglasnosti i konačno ishođena građevna dozvola? Pretpostavljam da propisi zbog kojih je srušena ta Fabrisova zgrada vrijede odnedavno, svakako nakon raspisivanja natječaja, čak i nakon ishođenja građevne dozvole. Također, pretpostavljam da se ti novi propisi bitno razlikuju od ranije važećih, ne samo stupnjem rigoroznosti nego suštinski. Jedino uz ovakve pretpostavke shvatljiv je (barem donekle) slijed događaja. Ako pak ove pretpostavke nisu točne, onda je nepojmljivo da se na vrijeme nije spoznalo da je ta zgrada trula do kostiju. S druge strane, ako je spoznaja o nepopravljivoj dotrajalosti postojala u vrijeme kad se odlučivalo o sudbini te zgrade, onda je nepojmljivo da to nimalo nije utjecalo na temeljne postavke natječaja ‒ ako je bilo poznato i stvarno stanje nosive konstrukcije i propisi koji ga klasificiraju, onda se svima zainteresiranima (naručitelju i provoditelju natječaja, natjecateljima, žiratorima...) moralo jasno i glasno reći da se Fabrisov Ferimport prvo mora do temelja srušiti da bi se potom izgradio faksimil koji će biti integriran u novu zgradu Muzičke akademije. Moralo se jer razlika nije mala, ni u organizacijskom ni u financijskom smislu.

Treba li se, s dobrohotne distance ovog mjesta, zaključiti da je aktualni tijek događaja tek posljedica nesporazuma, nesretan splet okolnosti? Mi koji nismo izravno uključeni u te događaje na to pitanje ne možemo, a ni ne trebamo odgovoriti. Ipak je posve ljudski, s pozicije poreznih obveznika koji su indirektno uključeni u cijelu tu zavrzlamu, pitati se što će biti sada. Ponajprije, hoće li se naručena, izrađena, verificirana i plaćena tehnička dokumentacija, koja se osniva na pretpostavci uspješnog ojačanja konstrukcije i osuvremenjivanju zatečene građevine, jednostavno baciti u smeće? Ako hoće, a najvjerojatnije je to istina, onda to znači da je potrebno izraditi i naravno platiti kompletnu novu dokumentaciju za gradnju faksimila. Mora se tako učiniti jer nam je Fabrisov Ferimport očito jako važan.

Kad je već u ovoj priči sve pomalo nestvarno, razmislimo o alternativnom scenariju i zamislimo drukčiji nastavak događaja. Recimo da je uslijed novonastalih okolnosti (saznanja o neizbježnosti rušenja zbog suštinski različitih novih propisa o trajanju nosivih građevinskih konstrukcija) revidirano stajalište o zaštiti Fabrisove zgrade; recimo da se u svijest nadležnih uvukla sumnja i dovela u pitanje ispravnost ranije odluke da se jedna, priznajmo si to, osrednja građevina jednog od ovdašnjih velikih modernističkih arhitekata uvrsti među besmrtne. Recimo, konačno, da je sve to skupa isprovociralo zaključak da ta zgrada ipak ne zaslužuje napor gradnje faksimila, koji je golem u svakom smislu, jer mnoge druge zaštićene građevine od kojih su mnoge nedvojbeno važniji kulturni spomenici, bespovratno naočigled propadaju. No, kao što rekoh, ovo je samo hipoteza, pusto lamentiranje jer ovo nije ni mjesto niti smo mi pozvani da riješimo nastali problem ili sudbinu Ferimporta. Ipak, srećom, ovo mjesto svakako jest pogodno za propitivanje nekih tema koje stoje iza tog i sličnih slučajeva.

Donošenje propisa uvijek i svugdje služi uspostavi i održavanju reda; nužan je preduvjet za učinkovitost bilo kojeg propisa uspostava jasnih kriterija za objektivno vrednovanje i kvalitativno razlikovanje; jedino se tako može odvojiti prihvatljivo od neprihvatljivog, tj. klasificirati i standardizirati sve stvari i pojave. U mjere koje se danas poduzimaju za ostvarenje tog cilja spadaju propisi o kakvoći i dozvoljenom roku trajanja proizvoda; kad taj rok istekne, tj. kad se vanjskim parametrima jednoznačno odredi da kakvoća robe više nije onakva kakva je propisana, proizvod više nije adekvatan za uporabu pa mora biti uklonjen i eventualno zamijenjen novim koji zadovoljava nove parametre. Budući da se građevine kvalificiraju proizvodom, one se standardiziraju te, između ostaloga, podliježu propisima o kakvoći i roku trajanja. Fabrisova zgrada Ferimporta nije izuzetak pa je podvrgnuta egzaktnim i objektivnim kriterijima vrednovanja koji su je okvalificirali neprolaznom ocjenom; njeno rušenje time je postalo neizbježno. To što je ta zgrada istodobno pod zaštitom, tj. što je prema drugim kriterijima ocijenjena visokom ocjenom, nije ju amnestiralo.

Nije zgrada Ferimporta ni najstarija ni najnesolidnije građena u Zagrebu, a ipak je pala na ispitu kad ju se htjelo prenamijeniti, tj. dati joj šansu za nastavak života. Neizlječivo inficiran sumnjom, pitam se što bi bilo kad bi se istom ispitu podvrgle doslovno sve zgrade ‒ što bi tada ostalo od Zagreba ili bilo kojeg drugog grada? Ako je zbog nesigurnosti srušena zgrada koja je stara tek pedesetak godina, a pritom je građena ambiciozno i za svoje doba razmjerno visokom tehnologijom, u kakvom su stanju daleko starije i manje ambiciozne zgrade? Možda sam pesimist, no sumnjam da bi prolaznu ocjenu dobilo više od trećine građevina, a možda čak ni toliko. Nema mi više nazad, zatrpan sam lavinom dvojbi pa se redom pitam ‒ jesmo li, skoro svi, životno ugroženi svojim prostorima bivanja jer su prestari i/ili nedovoljno sigurno građeni; trebamo li sad svi krajičkom oka pogledavati na zidove i stropove mjesta u kojima živimo, radimo, družimo se, čak i onih pored kojih tek prolazimo, u strahu od pogibelji; hoće li ne samo potres, nego svaki malo jači vjetar srušiti te naše kuće od karata i pritom nas zatrpati pa ćemo polako skončavati zatrpani arhitekturom??? Srećom, sigurnosni mehanizam mozga uviđa da su se dvojbe odveć namnožile, da prijeti paralizirajući mentalni kratki spoj pa diže uzbunu za smirenje ‒ svaka čast propisima i najnaprednijim civilizacijskim stečevinama, ali nešto tu ipak nije u redu.

Ne sumnjam da su važeći propisi doneseni u najboljoj namjeri jer sigurnost je nedvojbeno jako bitna. Usprkos tome stvarno pitanje nije zadovoljava li neka građevina važeće propise nego možemo li mi, ovdje i sada, priuštiti sebi takve propise. Jer ako moramo, onda trebamo biti spremni i na negativne ocjene pa čak i na nalog za rušenje; moramo premda nam se možda osobno, kao neposrednim korisnicima, čini da za to nema potrebe jer nama je očito da zgrada u kojoj živimo ili radimo sasvim dobro funkcionira, živi s nama, u dobru i zlu, i s grbavim zidovima i s podom koji škripi i s glavnim stubištem koje je drveno, itd. Dakle, bez obzira na sve što osjećamo, moramo biti spremni na to da nam je jedina mogućnost započeti s pripremama za gradnju iznova; ili se kao jedina alternativa možemo preseliti te pustiti zgradu-domaćina njenoj sudbini koja očito nije optimistična. Ako je poslušno slijeđenje stalno novih propisa naša jedina mogućnost, tada se pitam hoćemo li u ritmu donošenja novih i strožih propisa trajno rušiti i graditi svoje prostore življenja, poput Sizifa, sve dok se ne dosegne plemenit cilj apsolutne sigurnosti – svega, uvijek i za sve. Hoćemo li tada, kad konačno dosegnemo cilj, moći leći u postelju bezbrižni pa spavati poput djeteta, spokojni jer opasnosti više niotkuda ne prijete?

Dobro je potavljati visoke ciljeve, tj. imati ideale prema kojima se teži; možda je to čak nužno, ako ni zbog čega drugoga onda zato što nam to pomaže da se, rastrgani između želja i mogućnosti, ne izgubimo. No ipak valja paziti jer, ako su ideali previsoko postavljeni, a mi preumorni od borbe s realnošću koja ih prerijetko odražava, moglo bi nam se dogoditi da od ideala olako odustanemo. Nespreman olako odbaciti ideale, ali svjestan da se oni ne daju nikada u potpunosti doseći, pitam se (potaknut slučajem Ferimport, no uistinu neovisno od njega) ‒ jesu li propisi koje smo donijeli i prihvatili utemeljeni u našoj realnosti? Neizbježno je to pitanje, jer ako nisu onda ćemo morati od njih odustati, bez obzira na to koliko su im pobude plemenite i uklopljene u najviše civilizacijske dosege; morat ćemo (podučava neuništivi crv) jer realnost se ne da mijenjati toliko brzo kao što se brzo mogu mijenjati norme.

Prelistavam izložbeni katalog[1] koji je jutros stigao poštom. Zastajem kod jedne od fotografija. U prvom su planu dva dječaka i omanje stado ovaca; u pozadini je neki grad (nestvarno liči na arhaični mini Manhattan) koji se sa stjenovitog brda prkosno uzdiže prema sivome nebu. Sve na toj fotografiji – nebo, krajolik, grad, pastiri i njihovo blago – objedinjeno je jedinstvenim tonalitetom u nerazmrsivu cjelinu; kao da tu između živog i neživog nema nikakve razlike jer sve su to dijelovi iste materije koja je nekim nepojmljivim čudom poprimila različite oblike i energetske potencijale. Gledam legendu pa saznajem da se taj grad nalazi u Jemenu, a ime mu je Hajjah.

Listam dalje katalog i nailazim na fotografiju na kojoj nema razlike između prvog plana i pozadine. Tonalitet i tu sve ujednačava pa iščitavanje prikazanoga iziskuje napor. Oprezno se krećući kadrom uočavam: starac koji izgleda kao dijete igra se sa psom; dijete koje izgleda kao starac metlom od šiblja mete pješčano dvorište; ugao hrama koji izgleda kao dio prirodne stijene preko koje je (tako da se ne vidi ni deblo ni krošnja stabla) izraslo korijenje poput stopala neke divovske ptice s mnogo prstiju između kojih iz kamenih blokova izviruju likovi (ljudski ili božanski?), posve nezainteresirani za sve što se tu događa pa odašilju rukama nejasne signale, za koje je sve ostalo tu podjednako nezainteresirano... I na toj je fotografiji sve nerazmrsivo stopljeno u kašu živog i neživog pa nema suštinske razlike među dijelovima. Ono što je očito živo, živo je možda samo u trenu okidanja fotoaparata, a ono što se čini neživim možda i nije neživo. Fotografija je snimljena u jednom od hramova u Angkoru u Kambodži.

Nakon što sam katalog pregledao do kraja, ispunjen sam divljenjem.

Čemu spajati kruške i jabuke, tj. kakve veze ima Fabrisov Ferimport u Zagrebu (u Hrvatskoj, u Europi, štoviše u Europskoj uniji od sutra) s jednim tradicionalnim jemenskim gradom (od kojega su tamo mnogi čuveniji) ili s jednim uglom jednog od mnogih hramova u kambodžanskom Angkoru? Ima, mnoge.

Nama propisi, zato što smo tako odlučili ili zato što drugačije ne možemo, određuju kada se trebamo početi ili prestati bojati za svoju sigurnost, tj. uvidjeti kada je proizvod prestao biti dostatno dobar za uporabu. Nama to propisi štoviše zapovijedaju, da bismo svi skupa bili bezbrižni jer se netko, štoviše nešto, brine da nam to omogući, čak ako nam to mora narediti. Jemenske dječake najvjerojatnije ništa ne štiti, ali štiti ih netko ‒ i oni oko njih i oni sami. Štite sebe jer znaju da su jedino tako sigurni, onoliko koliko si to mogu priuštiti. A to što smo i u Jemenu i u Hrvatskoj (Europi, Europskoj uniji...) još međusobno nejednaki pa bogati češće mijenjaju svoje kuće i više ih kite, možda ih čak daju projektirati ako su toliko prosvijećeni i dobrostojeći, a siromašniji to čine rjeđe pa tako do sirotinje koja moli boga da stanište još malo poživi, to je realnost. Možda ona ne mora biti takva, ali trenutno jest. Stanovnici Hajjaha (skoro sam u to siguran, no zapravo ne znam) nemaju propise o kakvoći i roku trajanja proizvoda. To da su i kuće proizvodi s rokom trajanja, to oni sami znaju, rođenjem; isto kao što sami znaju mogu li si priuštiti da ih preventivno mijenjaju, kad već mogu, ili se zadovoljavaju, jer ne mogu drugačije, rizikom. Mi, zato što smo tako odlučili ili zato što drugačije ne možemo, imamo propise. A ti su propisi rigorozni iz najboljih namjera. Ipak, pravo je pitanje koliko možemo biti ambiciozni u određenju svojih namjera.

Isto vrijedi i za štićenje kulturnih dobara koja se kod nas zovu spomenici kulture. Hm, spomenici, to mi opasno zaudara na nešto mrtvo, recimo nešto poput spomenika palom borcu. Dižemo li mi spomenik palom borcu svaki put kad neku kuću stavljamo pod zaštitu? Rekao bih da je tako. Nema u tome ničega lošeg jer ako je dizanje spomenika ili proglašenje neke građevine spomenikom odavanje časti, poklon pred veličinom kakva bismo sami htjeli biti u onoj mjeri u kojoj si to možemo priuštiti, onda je to vrijedno svakog napora. Napor je prihvatljiv ako ga se osjeća bitnim jer daje snage ili pokazuje kakav bi se trebalo biti, možda čak kakav se ne bi trebalo biti, dakle ako je bitan. I to nama propisuju propisi, tj. služba koja nas uči čemu se trebamo diviti i što trebamo čuvati jer bez toga ne možemo ili ne želimo na nekom mjestu živjeti. Mi ne želimo dalje živjeti bez Fabrisovog Ferimporta – jesam li točno zaključio? No dobro, možda to nije osobno osjećanje, nego je nadležni Zavod za zaštitu spomenika dao takvu klasifikaciju. Nema veze što je nedavno srušen jer, ako bog da uskoro, izgradit će se faksimil. No dobro, neće biti faksimil jer u rječniku piše da taj pojam znači nešto drugo, da podrazumijeva vjernu kopiju izvornika u svakom smislu, dakle i po pitanju nosive konstrukcije. U redu neće to biti faksimil, nego će biti istog volumena, tlocrta, presjeka i fasada, ali drugačijeg konstruktivnog sustava, primjerenog današnjim normama. E sad, ako je nosiva konstrukcija drukčija, ako će i tlocrti i presjeci u nekoj mjeri biti preinačeni jer se udomljuje nova namjena, onda ostaje ista samo fasada. No, ni ona neće biti baš sasvim ista, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se prijašnja aluminijska stijena i njeno ostakljenje više ne daju rekonstruirati. U stvari mogu, ako se napravi replika, ali to bi bilo suludo skupo, a ne bi se ni uklapalo u aktualne propise; repliku bismo napravili samo za neku katedralu ili neku podjednako bitnu povijesnu građevinu, ali ne i za Fabrisov Ferimport. Dakle, od faksimila ostaje samo fasada koja će ličiti na Fabrisovu, više-manje.

Tu je, činjenicom da je svjestan da se Fabrisov udio u novoj zgradi svodi tek na odjek odjeka, na sličnu fasadu, Šostaričev projekt za mene dobro pogodio bit (na pomalo demodiran, postmoderni način, slažem se s mnogim kritičarima, ali zašto ne kad je već danas svaki izričaj legitiman pa zašto onda ne bi bio i taj). Zato je Milan Šosterič zamislio svoju fasadu takvom da nalikuje Fabrisovoj (jer mora), ali je pritom bijela, a ne brončana pa pomalo izgleda kao duh, što je u ovakvom slijedu događaja duhovito stajalište.

Kambodžanci nemaju problema sa zaštitom, očito im činjenica da korijenje bespovratno uništava barem jedan ugao barem jednog od angkorških hramova ništa ne znači. A ne znači ni UNESCO-u pod čijom je zaštitom taj lokalitet koji se klasificira arheološkim. No, ni tako klasificiran, Angkor se ne mumificira, nego pušta da živi svojim tijekom; barem u jednom od uglova jednog od hramova... Stvarno pitanje je, moramo se to zapitati ‒ je li nama Fabrisov Ferimport uistinu važniji nego što je UNESCO-u važan taj angkorški ugao? Naravno da nije, samo se pravimo da jest. Bitna nam je samo fasada, to je sada sasvim očito. Dok se još smišljalo ‘proteze’ za ojačanje nejake Fabrisove nosive konstrukcije, ma koliko to bilo neracionalno, moglo se tvrditi suprotno. Nama je samo bitna fasada, kao površinski dojam ili eventualno znak kontinuiteta. Budući da je to činjenica (suha kakve već činjenice jesu), bilo bi pristojno da se to na vrijeme reklo, naprosto da se izbjegne nastala šarada; ako ni zbog čega drugoga, onda zato što bi to bilo poslovno razumno i zato što bi to bilo politički odgovorno (da se ne spominje etičnost) prema građanima koji ovakve igre mačke i miša s pravilima, na kraju, plaćaju.